Interviju bivšeg člana Saveza komunista Jugoslavije.
Dan 23.03.2020. god., nedjelja, 14:40.
Zovem Gospodina Milu Palametu.
Dok se javlja, naizgled odlučnim glasom, ipak nazirem i jednu dozu uzdržanosti… naš razgovor je dogovoren za danas i radi se o intervjuu gospodina Mile Palamete, bivšeg člana Saveza komunista Jugoslavije.
Mile Palameta je 79-ogodišnji umirovljenik koji živi u Mostaru i zahvaljujući svojoj bogatoj poslovnoj karijeri predstavlja odličan primjer jugoslovenske komunističke prošlosti.
Na samom početku razgovora iznenađena sam količinom detalja i preciznošću sa kojom mi opisuje svoju ranu mladost i težak način života u selu Borojevići u Hercegovini.,Ipak ga za taj period života vežu sretne uspomene i sa sjetom sve opisuje i zaključuje: “Bilo je to jako teško ali ugodno, sretno vrijeme.”
Sa ponosom mi objašnjava kako je bio uvijek vrijedan i uzoran učenik. Srednjoškolsko obrazovanje je završio kao najbolji učenik u svakom predmetu. Bez sumnje je bio rijedak primjer zbog čega je čak i tako mlad bio izuzetno cijenjen u svom selu.
Kako je odrastao stvari su se počele komplicirati, Želja mu je bila da postane učitelj. Međutim, roditelji su oklijevali jer su ga trebali, posebno njegove ruke, za rad na njivi. Nakon dugog uvjeravanja ipak su popustili i dali mu dozvolu da nastavi sa daljnjim obrazovanjem uz rad.
Svoj prvi posao nije bio lak. ‘’Jedini posao koji mi je ponuđen je bio u Dabrici, selu udaljenom 50-ak kilometara od mjesta gdje sam živio sa porodicom. Svake sedmice bih pješke odlazio tamo i vraćao se… bilo je jako naporno, ali da bih prehranio porodicu ništa nije bilo previše” govori mi sa ponosom.
Teški počeci u politici
Tada započinje priču o njegovom učlanjenju u Komunističku partiju i u isto vrijeme osjetim promjenu u njegovoj boji glasa, osjetim određenu nervozu.
1961. godine je regrutiran u partiju. Tvrdi da je to tada bila
“jedina prilika da se radi nešto od svog života, jedini put nekom napretku”.
Njegovi počeci u komunističkoj partiji nisu bili laki. Srpski pripadnici partije koji su bili na rukovodećim mjestima u partiji su ga na samom početku optužili da je bacio bocu na Titovu statuu i da ju je oštetio.“To je bio izgovor da me se riješe! A ja to nisam uradio, nisam lud!.
„Načelnik općine Dabrica mi je pomogao da pređem raditi u školu u Crniće i izmaknem se od svega toga.’’ Dok je bio nastavnik u Crnićima bio je raspisan konkurs za direktora škole. Uspješno zadovoljava konkurs i postaje direktor škole, te 1967.godine. Svojim radom, znanjem, zalaganjem i odlučnošću, postao je direktor škole i to je za njega bio veliki uspjeh i ponos. Po prvi put se dešava da je na mjesto direktora škole u Crnićima izabran Hrvat. Do tada su direktori bili Srbi, bez obzira na njihove sposobnosti…Od te 1967. godine počinje prava prekretnica u poslovnoj karijeri Mile Palamete.
To zvanje mu je dalo određeni ugled u zajednici i selu. ‘’I kao član partije uživao sam i određene privilegije kao na primjer vezano za hranu, aktivnosti…“ kaže Mile.
„Čitavo to vrijeme nisam zanemario napredovanje u prosvjetnoj struci. Prvo sam završio pedagošku akademiju, nakon par godina vanredno završavam i fakultet stičući zvanje profesora književnosti a ubrzo nakon toga postajem i magistar književnosti“.
Od tada se sve počelo odvijati vrlo brzo. Unutar stranke sam se Mile peo, da bi 1973. godine od njega bilo zatraženo da vodi Socijalistički savez, tj. da bude direktor Saveza tokom 3 godine.
1976. godine postaje i Sekretar Saveza komunista Stoca, što je najveća partijska titula na lokalnom nivou. Tu ostaje jako kratko, 8 mjeseci, jer preuzima funkciju Gradonačelnika Stoca na kojoj ostaje 5 godina.
“Vrlo brzo sam se popeo u partiji; bio sam onaj koji im je trebao. “
Njegova uloga je bila da unutar partije organizuje sastanke i da imenuje ljude na razne funkcije. Bio je ovlašten da imenuje menadžere, djelatnike na odgovornim mjestima ali iz redova komunističke partije. ‘’Međutim ukoliko ih nije bilo u određenoj struci u okviru partije, kao na primjer za doktore smo mogli napraviti izuzetke… postojala je određena fleksibilnost.’’ Mile mi objašnjava da na svim njegovim različitim funkcijama odnos sa ‘’centralom’’ je bio skladan. Redovni kontakti su omogućavali rješavanje nejasnih situacija, ali, kako navodi Mile: “od mene se uglavnom očekivalo da održavam mir i sklad.”
Biti član komunističke partije
Niko nije prisiljavan biti član partije, ali se znalo da to ‘’otvara mnoga vrata’’. Po Mili, bez toga nije bilo napretka, posebno u poslovnoj karijeri. Uzima za primjer svoju suprugu Olgu koja se učlanila u partiju, jer je to jednostavno bio uvjet da pređe iz Crnića u Stolac gdje su već bili dobili novi stan i preselili, te dođe na radno mjesto učitelja u gradu Stocu. Do tada je svaki dan ‘’vozarila’’ autobusom. Stoga insistira na tome da je bilo potrebno, ukoliko si želio imati solidnu poziciju i pristojan život, pridružiti se stranci.
Mile mi želi po svaku cijenu dati do znanja da ga niko nije tjerao da se promijeni, ili da se odrekne svoje ideologije. Zapravo, shvatila sam da je u stvari bilo potrebno oblikovati se prema očekivanjima stranke, prilagoditi im se.
Po Milinoj priči, on kao član partije je počinio jednu grešku zato što je krstio svoju djecu. To je učinjeno u tajnosti, jer političari nisu smjeli pokazivati nikakvu vjersku pripadnost koja bi mogla pokrenuti različite nacionalizme.
“Bilo je jasno da ukoliko idete u crkvu ili džamiju niste član partije!
Iako smo svi vrlo dobro znali ko je musliman, ko katolik ili pravoslavac, duboko u nama to je bilo nešto sporedno, nevažno.” Jedinstvo je jedno od Titovih najvećih zahtjeva i upravo to je sprječavalo da se Jugoslavija raspadne za vrijeme njegove vladavine.
“Svi smo voljeli Tita”
Živjeti u Jugoslaviji u to vrijeme je značilo biti pod Titovom vlašću. Josip Broz Tito je vladao Jugoslavijom gotovo 40 godina. Bez imalo dvoumljenja Mile izražava pozitivna sjećanja na njega. Podsjeća se kako su 1970-ih godina ‘’ljudi dobro živjeli, bili su zaposleni, imali pristup imovini… svi su voljeli Tita.”
Različite vjere i nacije su živjele skupa bez napetosti i netrpeljivosti, pod devizom ‘’Bratstvo i Jedinstvo!’’
“Pod Titovim vodstvom komunizam je bio fleksibilan, nije postojala apsolutna strogost. Jedini imperativ je bio poštovati svog komšiju, bio on pravoslavac, musliman ili katolik. Živjeti pod Titovom vlašću značilo je živjeti u ujedinjenoj naciji.” Dok izgovara ove riječi čuje mu se divljenje u glasu.
Također, Mile mi kaže da “Tito nije uspostavio komunizam; Jugoslavija je bila socijalistička nacija, a to je nešto drugo! “Stalno ponavlja “to je bio fleksibilni komunizam a ne Staljinov.”
Po njemu, i život je bio lakši, ugodniji….“Brinulo se o svima. Mogli smo se liječiti gdje god smo htjeli u granicama Jugoslavije, dok danas, korištenje neophodne zdravstvene usluge u državnim bolnicama izvan mjesta u kojem stanuješ, predstavlja ‘’nemoguću misiju’’, a u istoj si državi….” Ukratko, po njemu je ovaj period bio puno bolji i sigurniji od sadašnjeg.
Nakon Titove smrti, 1980. godine, Mile se sjeća postepenog buđenja nacionalizma, još dok je ekonomija bila manje-više ‘’na nogama’’. Od 1988. godine, par godina prije rata, nacionalizam postaje sve jači, izraženiji, što je Milu natjeralo da napusti partiju, kako ne bi bio asimiliran u te nacionalističke lobije koji su se počeli pojavljivati. Nastupa višestranačko državno uređenje. U više navrata je pozivan da se pridruži hrvatskoj stranci HDZ, što je bez imalo dileme svaki put odbio.
Svjedočenje svakodnevnice člana Saveza komunista.
Mile mi priznaje kako je njegov život postao “pristojan” zahvaljujući njegovom učešću u Savezu komunista Jugoslavije. Prije toga su Olga i on loše živjeli. “Morali smo ići po vodu na bunar koji nije bio baš blizu kuće u kojoj smo imali stančić, bez kupatila, klozeta… Puno toga nam je nedostajalo …”, ali dodaje da je većina ljudi tako živjela na selu.
Olga koja nam se tada pridružuje u razgovoru kaže: “ tada smo bili zaljubljeni i mladi, pa još nismo previše brinuli o tome”. Ali, kad je Olga prvi put zatrudnila, 1967. godine, njihov način života je morao biti preispitan. Počeli su tada i štedjeti novac u Poštanskoj banci.
“Moje dijete je popilo čistu vodu, iz česme, prvi put 1976. godine. Živjeli smo skromno i to nam je bilo dovoljno a i nismo imali neke velike zahtjeve.”
Jedna od prednosti članstva u partiji je selidba u grad Stolac, u stan koji im je dodijeljen. Ta selidba podrazumijeva i obližnju školu za djecu, lakši pristup kreditima, poznanstva sa određenim visoko plasiranim rukovodiocima, te lakši pristup informacijama o mogućnostima poboljšanja životnog standarda. Tako uskoro kupuje od novoformirane Općine Neum plac od 280 m2 na jadranskoj obali, gdje uz pomoć prijatelja i rodbine, 1980. godine, gradi kuću. Sve se to odvija u par godina …život se poboljšava korak po korak.
Mile je zarađivao samo 15% više od drugih općinskih djelatnika, ali je u odnosu na njih uživao te neke druge privilegije, a sve to uz jako naporan rad, odsustvovanje iz kuće…
Ovom napretku pomogao je i relativno prosperitetni period 70-ih godina u državi. U svakoj porodici je barem jedan član bio zaposlen u državnoj fabrici. Ljudi su se zapošljavali, jer je to bio početak ekonomske liberalizacije i postepene industrijalizacije nacije. U općini Stolac razvijaju se željezara RMK Stolac — proizvodnja armatura za građevinarstvo, poduzeće Metal — proizvodnja namještaja, građevinsko poduzeće GP Stolac, tekstilna industrija “Inkos”, Ugostiteljsko poduzeće itd. Ljudi stiču mogućnost zapošljavanja i istovremeno rješavaju stambena pitanja.
Svi ovi faktori rađaju zajednički osjećaj kod mnogih bivših Jugoslovena: osjećaj nostalgije. Zapravo, u Milinim i Olginim riječima postoji određena melanholija, žaljenje za tim vremenom, za bivšom Jugoslavijom: Jugonostalgija. Ova, iako bezazlena patologija se razvila kod mnogih bivših Jugoslovena pa se uočava i kod Mile.
Olga dodaje: “ranije je pravljeno puno grešaka, ali nažalost, danas je još gore.”
Po Milinoj boji glasa osjećam da je umoran, jer intervju traje već dugo iako se meni učinilo da je trajao svega par minuta.
Očarana ovom jedinstvenom jugoslovenskom i komunističkom ispovjesti, završavam razgovor uz tople pozdrave.
U znak sjećanja na mog pokojnog dedu Milu.
